Mrve o' života | Bogatstvo siromašnih | Braniteljima | Hrvati AMAC | HBK | HKR | Glas Koncila | Radio Marija | Issusvci |  Zrno//blago
Pasija | Margita | Marta | Bez resetaka  |  Toma i Ante | Vrijeme kusnje | Sjor Pjero | Hrvatska garda | Povratnici | Pred Tobom  | Zora || Povratnici | Covjek
 

     Vrsnjakinje

 

Mira Donadini  - Bogatstvo siromašnih

 

BOGATSTVO SIROMAŠNIH



Bez radnog vremena.

BOGATO SRCE…!

dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima -

često, jedini ključ u bravi njihovih vrata, po kojemu računaju vrijeme i doba dana.


MOJ BOŽE, SVE SE MOŽE!


ČASNA,
SVAKA
ČAST!

U brdovitom se Splitu malo i ni-
malo voze bicikli, a ako se i voze
onda je to uglavnom za lijepih da-
na oko Marjana.
Vidjeti ženu, pa još k tome i časnu
sestru kako vozi bicikl (i to onaj
starinski popularan zvan «roguša»
i seljačica») po onom ledu i sitnoj
kišici, kakva je jučer padala kod nas, zai-
sta je rijetka stvar. I vrijedi foto-
grafije. Svaka čast, časna!

Zapisao D.B. u
Slobodnoj Dalmaciji 24.11.2004.

===

I kad nas vapaj zateče u snu,
po žegi sunca ili olujnom vremenu,
kad silina vjetra zaustavlja naše tijelo,
a Duh pobjeđuje nadvladati ga

Dok čupa stogodišnja stabla i vitla zrakom stare krovove,
dok putove naše lišćem i smećem prekriva,
dok korak naš zaklon traži -

Duh će sve pobijediti!

Jer kako Ga susresti, ako Ga ne potražimo?

Kako bez žrtve?

Kako - ako nismo na ulici, na putu, u susret patnji?

Izloženi i predani:

uz skut gladi,

uz postelju bolesti,

i blagoslov nemoći.

Pa kad je ta žrtva još i bezimena - koliko je tek Bogu mila i draga!

-----
("Stoga je provodio vrijeme sjedeći pored ulice i čekajući... da čuje kad Isus prođe." – iz Liturgijske meditacije Samostana sv. Margarite na Pagu)

UMJESTO UVODA

Nakon rada s malodobnim prijestupnicima, u 41. godini života, Bog moj rad usmjeri prema starima i bolesnima, ostavljenima i zaboravljenima.

Približi me ljudima koje sam do tada rijetko zapažala na ulici - pognute i usporene.

Prvih sedam godina kao da sam bila zagledana u njihove živote.
Moja pažnja bude okrenuta prema 380 sudbina okupljenih u jednoj ustanovi.

Vrijeme je izgubilo trajanje, njihova prošlost postala je moja sadašnjost. Predamnom su se nizale priče, običaji, mode, sada utopljene u patnju odvajanja, bolesti i nemoći.

Baš u to vrijeme počele su se aktualizirati teme o eutanaziji, gdje sam u jednoj radio-emisiji čula rezultate istraživanja među liječnicima, a pitanje je bilo: da li ste za ili protiv eutanazije.
Sasvim očekivano, ispitanici-liječnici do 50. godine starosti su bili u većem postotku: ZA eutanaziju, a ispitanici-liječnici iznad 50. godine bili su u većem postotku: PROTIV eutanazije.

Ovi ljudi, koji su postali moj novi subjekt rada, ostarjeli i oboljeli sugovornici - odredili su moj profesionalni tijek kojem sam se predala do zadnjeg atoma.

U drugoj ustanovi 1988. godine, gdje su uz civilne djelatnice radile i časne sestre, ubrzo sam zapazila jednu od njih, za koju nikad nisam mogla utvrditi u kojoj smjeni radi, jednostavno - uvijek je bila tu.

Kao i druge djelatnice, došla me je pozdraviti i upoznati, popričale smo malo o problemima i teskoćama naših stanara i ubrzo vidjele da ima mnogo toga u čemu dijelimo zajedničko mišljenje...

Bila je to č.s. Ema.

Nije trebalo proći puno vremena, da vidim, da je uvijek traže, čekaju, odvode, vraćaju, da bih shvatila da ona u slobodno vrijeme odlazi na adrese bolesnika, pomaže im, pomaže njihovim obiteljima, naročito siromasima i napuštenima, uređuje njihove zapuštene prostore i tako uvijek, i tako bez kraja i predaha.

Zanimalo me je, tko su ti ljudi, koliko ih ima, kako im se i koliko može pomoći, dok je istodobno rastao pritisak za smještaj u Dom.

Tako smo 1988. nakon radnog vremena zajedno krenule, obuhvativši uže područje grada – pomagati patnicima.
Naravno, bez naknade.

Išle smo za srcem.

Pričale smo o tome u ustanovi i tako pridobili uz sebe još pet-šest njegovateljica, međutim kako je to bilo bez naknade, one to nisu mogle duže raditi, jer su u slobodno vrijeme, morale tražiti posao da bi pomogle obiteljski proračun.

Hodajući s jedne na drugu adresu, upoznavajući obitelji bolesnika i teških patnika, posebno onih, koji su živjeli u neuvjetnim prostorima, vidjela sam i osobno doživjela radost i prihvaćanje s kojim su nas dočekivali, što je još važnije, uvjerili smo se, da se tim ljudima može pomoći i u kući i da je vrijedno o tome razmišljati.

1995. godine je sazrelo vrijeme za osnivanje Službe za njegu i pomoć u kući, koje vođenje je Uprava Doma povjerila č.s.Emi.

Samozatajna, u skrovitosti sa bolesnima, bez radnog vremena, uz skute patnje, sa velikim srcem dobročinitelja, tamo gdje je najteže, od čega najčešće zaziremo, gdje nitko ne će – ona će: naše Bogatstvo siromašnih. Tako su je, naime, prozvali neki od njenih bolesnika.

 

Bez intervjua, kamera, promidžbe…

Evo, ja sam odlučila, naše Bogatstvo siromašnih  izvući iz njenih potleušica i podruma, osjećajući neodoljivu potrebu, da na ovim stranicama progovorimo o patnji s kojom smo u radu sa starijim i bolesnim osobama neraskidivo vezani, koja je postala sastavni dio našega postojanja, da pokažemo, kako se susreće, živi, dijeli, oblikuje uz Kristovu i u njoj nalazi svoj smisao.

Svatko od njih je jedinstvena i neponovljiva priča, vrijedna ljudske pažnje i ljubavi, svi oni ubrzavaju otkucaje s.Eminoga srca, našeg Bogatstva siromašnih, koje u svako vrijeme i nevrijeme, jednako hita prema njima.

Oni su njena savjest, a ona je, kažu, njihovo Bogatstvo siromašnih.

 

Velika  hvala s.Emi, za divno prijateljstvo i suradnju.  

 

2004. - 2005.

  

 

                   

Bogatstvo siromašnih 



 

Nikoga ne ostavljaj na hladnoći

Ne možeš živjeti bez nekoga tko te voli, komu nešto značiš, komu se možeš povjeriti, tko će se za tebe brinuti, kod koga si uvijek dobrodošao.....

.......

U naš svijet ušlo je mnogo hladnoće.

Toliko je ljudi koji se smrzavaju. Nemoj to zaboraviti. Svi ovisimo jedni o drugima..

Daj u svojem ophođenju s ljudima srce i nikoga ne ostavljaj da stoji na hladnoći!

(Phil Bosmans: Živjeti svaki dan)

***

Nitko ne želi ostariti, biti slab, svakome je teško biti ovisan o drugome, biti na teret, bolestan...

Dok se još jaki, susretnemo sa bolešću roditelja, kažemo, da ćemo sve učiniti,  kad mi ostarimo i obolimo, da nas djeca odmah stave u dom.

Ali, kad dođe to vrijeme, čvrsto se uhvatimo za vrata svoje sobe i drugih dragih prostora, u kojima smo proživjeli tolike godine, više ili manje zadovoljni, ali na svome!

I, ne damo se!

Ako imamo djecu, želimo ih osloboditi obveza, jer ona rade, skrbe o svojoj djeci, i tako... puno razloga, da se zatvorimo i bol bolujemo u sebi... i tako, dok ne padnemo, dok nas ne svlada...

O tome ne volimo govoriti, o tome šapćemo s prijateljem, susjedom, osobom od povjerenja, za koju znamo, da će šutjeti o našim teškoćama i  održati riječ...

I tako, u samoj starosti, osoba od povjerenja, umjesto djece, sad  postaje neka pridošlica.

Međutim, najljepše iskustvo je, kad se dogovore roditelji s djecom i pridošlica bude prihvaćen.

Pridošlica je novo lice u obitelji: njegovateljica, medicidnka sestra, časna sestra, kućanica - u svakom slučaju, lice, koje je omogućilo staroj, onemoćaloj osobi, da ostane u svojemu prostoru.

Djeca, koja su na ovaj način riješila problem bolesti i nemoći svojih roditelja, trebali bi ponekad, potajice, slušati  roditelje, kako, na koji način, sa koliko zahvalnosti i žara, pričaju o njima, koji su im omogućili, da starost ipak provedu u svojoj kući.

Djeca, naime, često nisu svjesna, da su starom roditelju ispunili najveću, a sigurno i njihovu posljednju želju.

Tu se žrtva i ljubav roditelja i djece, izmjenjuju dubokim osjećajima, do kraja.

 Vrijeme je to, kad djeca uzvraćaju roditeljima ljubav, uloženu u njihova djetinjstva, koja su često bila teška i siromašna, gladna i nesretna, ali su uvijek bila ljubljena!

6.listopada 2005.

***

 

Kao dijete, za vrijeme jela, sjedila sam između pradjeda i djeda. Za velikim ovalnim stolom, tu su bili  i roditelji, do njih stariji brat i mlađa sestra.

Četiri generacije zajedno.

Na čelu stola je bio  pradjed. i taj raspored je ostao  nepromijenjen do njegovoga odlaska. Značilo je to ukazati čast i poštovanje  mudrosti, glavi kuće.

Djed je umro na dan, kad sam položila veliku maturu, a pradjed, godinu dana kasnije.

Danas u istom prostoru, za novim stolom, sjede tri generacije

koje se trude sačuvati dobre, stare užance

i blagoslov kuće

(Mira Donadini)

6. listopada 2005