Margitina neispunjena želja

(… ponekad je i duboka starost bila puna mladenačkog zanosa, ali ni razočarenja nije manjkalo).

Marko (89) i Margita (75) upoznali su se u Domu. On je bio stari komunist, sa vrećicom punom ordena, s kojom bi ujutro polako odlazio na doručak, (da mu ko ne 'vazme'). S unucima se nije složio oko podjele zemlje, naljutio se i došao u Dom. Sa sobom je donio i nekoliko štednih knjižica. I dobru boračku mirovinu. Uvijek je isticao, kako je prvi poslije rata darovao 'veliki dil zemje državi' i na to je, bio vrlo ponosan. Marko je bio pametan. Uvijek čist i uredan. Štedne knjižice s markama, dolarima i dinarima,  u društvu starih vršnjaka, činile su ga nadmoćnim i uglednim.

Kad bi Marko pričao o djetinjstvu, volio bi reći, kako je kao vrlo mali 'otpiva misu u crikvi', ali je to trajalo kratko, kasnije mu je bilo najdraže, u dane od posta 'jist mesa i činit dišpete popiman'.

Marko je radio i u Americi. I zaradio!

Nije imao posebnih zdravstvenih tegoba, osim sa vidom, pa je nosio naočale sa debelim 'lentama'. Već se, u to doba, počelo govoriti o laseru i on je silno želio, operirati mrenu i nakon toga raditi u biblioteci Doma.

Margitin stariji sin je živio s obitelji daleko, a mlađi je otputovao iz Jugoslavije i nikad se više nije javio, niti je Margita saznala, gdje je i da li je živ. Tako, u gradu nije imala nikoga od rodbine, ponekad bi je posjetile prijateljice. Imala je skromnu mirovinu i to je bilo sve. Često je govorila o kući u Velom Varošu, koju bi rado obnovila kad bi imala 'pinez'.

Margita je bila desetak godina mlađa od Marka, uvijek na usluzi, pratila ga, odlazila u kupovinu, pomagala i tako se zalijevalo i raslo ovo prijateljstvo.

Pogledala bih stari par, kako svako jutro, sjedi u parku i razmišljala o urođenoj potrebi čovjeka, da bude s nekim, da ima nekoga, tko će ga čuti, razumjeti, pomoći i kako ta potreba i u dubokoj starosti biva snažna, jednako, kao u djeteta, koje je ovisno o majčinoj brizi i zaštiti. I kad te potpore u obitelji ponestane ili izblijedi, mi često i bez razmišljanja, koje u ovim godinama daje prednost osjećajima, prihvatimo prvu pažnju i toplu riječ, na koju naiđemo. Tako se dogodilo i u ovoj priči.

Jedno jutro, odmah nakon doručka, čujem kako ispred ureda 'šuška vrićica s ordenima'. Aha, to je naš Marko.

" Evo me kod vas. Doša san se očitovat. Ja i Margita odlučili smo se vinčat. Vidin da me voli, sluša, da je dobra, čista i zašto onda, da je ne vazmen. A i draga mi je, šesna. Tako bi živili zajedno, a vi bi nan dali jedan apartmančić, da ovo života provedemo zajedno, i u jubavi. A kad umren, a sigurno ću partit prije nje, i pošteno je, evo, njoj ostavjan ča jeman. "

Iznenađena Markovom upornošću, nastojala sam ga uvjeriti da vjenčanje nije neophodno, međutim on je svako jutro dolazio, čak insistirao, da pozovem odvjetnika kako bi postigli dogovor o svemu, da to bude čvrsto, sigurno i neraskidivo. A iduće jutro, došla je s njim i Margita.

Ona je rekla, da joj Marko 'nije mrzak' i da pristaje na brak, ako joj Marko 'da pineze za prominit krov na staroj kući u Varošu i, ako se, sve to zapiše u karte'.

Uzaludni su bili savjeti! Na traženje Marka, došao je odvjetnik, sve se zapisalo i potpisalo. Marko, Margita i svjedoci!
Obavilo se vjenčanje, stari ribar donio je škampe i vino, Margitine prijateljice krokant. I zapjevalo se i ispratilo novi bračni par, u njihov apartman.
Nije prošlo puno dana, kad ujutro rano, opet čujem, šuškanje vrećice s ordenima, ovaj put, uz Markove uzdisaje.

" Ajme meni, ča se dogodilo, ča san učinija, koga san vazeja. Nije ono žena. Je, da ja slabo vidin, ali vidin, da ona cilu noć sidi za stolon i čita moje štedne knjižice. I tako svaki dan. Ma ča ima čitat, ka, da je to libar. Ondac, svaki dan izlazi vanka, ne znan di gre, zašto, zamolija san je da mi pomogne, da mi robu odnese u praonicu, ali ona više ne obadaje… niti govori. Pari mi se, da je Margita tila samo, da joj popravin krov od kuće. Ma, kakva jubav, to je bija samo interes!
Zato vas lipo molin, napravite sve, ča triba i omar nas rastavite ! "

I nakon ovih događaja Marko je počeo slabiti, kratko vrijeme nakon toga je postao i nepokretan, u međuvremenu je brak razvrgnut, a on je postao potpuno ovisan o skrbi sestara.

Kako je vrijeme odmicalo, Marko je bio sve slabiji i osjećajući da je blizu kraj, pozove me. " Znate, draga moja, moran van kazat ča san snija. Umra ja i doša kod svetoga Petra, ali nisan moga omar uć, jer je bilo još svita. Kad ispred mene, vidin,  u redu stoji Gagarin, oni astronaut! U ime Isusovo, a ča ti radiš tu, pa ti si bija komunist, a meni Gagarin odgovori,  - ma bija si i ti, Marko, i to koliki, pa si isto doša ovamo. - Ajme, ča je ovo, ništa ne razumin. "

Onda mi kaže, onako u povjerenju, "  ... ma znate, ja isto znan Oče naš, evo, mogu li vaman kazivat i počne molit i izmoli Oče naš, do kraja. " Ma bravo, odlično, moj Marko. " Pitam ga, mogu li učiniti nešto za njega, ima li kakvu želju, a on mi reče: " Eto, vi ste nan svima, ka mater, kako bi se to lipo reklo...ispovidija san se prid vaman, ka prid Bogon, sve znate, zovite moje unuke, neka dođu, 'oću se pomirit s njima. Ako ne prispiju, dajte im knjižice i neka me lipo ukopaju. I popa mi zovite. Sve san reka, hvala van! "

Unuci su prispjeli, a onda nas je Marko za par dana, izmiren s Bogom i ljudima, napustio.

Margita je nakon nekog vremena obolila, provela teške trenutke do kraja, a kad više nije bilo ni Marka ni Margite i kad je trebalo zatvoriti knjigu, stigao je poziv za svjedočenje na općinskom Sudu. Margitin sin traži od Markove ostavine novac za popravak krova u Varošu.
 

Pred sutkinjom je još jednom ponovljena priča o Marku i Margiti, ovaj put bez ordena u vrećici,

A U VELOM VAROŠU JE OSTAO STARI KROV I MARGITINA NEISPUNJENA ŽELJA