Mila

Ne znamo, koliko je bila mila, ali znamo, kolike je odgojila, kruha im i škole dala, pomagala i podizala ih.

Sad u bolesničkom krevetu, stari notes, s poblijedjelim brojevima telefona, miruje na noćnom ormariću, a brojevi pomalo nestaju.

Mila dočekuje svoje Bogatstvo siromašnih i prati vrijeme, što je već uteklo u Novu 2006. godinu.

Ponekad nemirna, traži lijek.

Želeći je darovati za Novu godinu, naše Bogatstvo joj ponudi nekoliko telefonskih poziva sa svojeg mobitela.

 Čitajući u starom notesu imena, najprije pozove telefon Miline sestre, koja živi u drugoj državi. S  druge se strane javi muški glas i kad čuje da Mila želi razgovarati sa sestrom, odgovori, da je već otišla spavati i da ne može ustati, no, naše Bogatstvo je bilo uporno, insistirala je i molila za dvije riječi razgovora, ali bez uspjeha.

"... pa dajte, makar vi poslušajte Milu, da vas pozdravi, čestita, da pita za sestru..." I doista, čovjek se  smiluje i pristane, posluša Milu i razgovor, nakon nekoliko rečenica završi. Mila je i s ovim zadovoljna, njezina će sestra saznati, da je zvala i da joj je željela čestitati. Znat će, da je još živa.

"Hoćemo li zvati Petra", pita Bogatstvo, znajući da je Pero velika ljubav babe Mile, pa kad se malo pripremi, pristane i za čas se, s druge strane javi Petar i pita, tko zove, Bogatstvo se predstavi i kaže, da ga baba Mila želi čuti. "Nemam vremena, ne, ne mogu", pokuša odbiti ovaj poziv, ali Bogatstvo bude uporno i Milina želja pobijedi, pa započne:

" Pero moj, baba Mila te se zaželila, evo da ti čestitam Novu godinu..., kako si Pero moj..., dite moje..., duša babina... kad se sitin onih malih nožica i tvojih prvih koraka..., lip li si bija, Bože moj, ... nu, reci, je li ti još iko priprema šnicle k'o baba, onako bez ijedne žilice... o, zlatni moj Pero..., kako si to babu zaboravio..., ajde, ajde, priša ti je, zna baba,... ljubi te baba...

Ne znamo, što je bilo s druge strane telefona, je li se u Peri otopila koja grudica, tek mi Bogatstvo, u čudu priča "... zamisli čuda, Mila je u silnoj želji i uzbuđenju, ustala i stala ispred kreveta, ja sam je, videći što se događa, pridržavala ispod ruku, a kad je razgovor završio, ponovno je klonula i ispružila se u krevetu."

Na kraju je Mila kazala, večeras ne trebam lijek, mirna sam, čula sam mojeg Peru, sad ću cijelu noć misliti na njega.

Mila je jedna od mnogih, koji žive potpuno sami i Bogatstvo siromašnih je njezina veza sa svijetom.

Privatni je vlasnik prostora, u kojem Mila ima pravo stanovati do kraja života, nekoliko puta pokušao doći do stana, međutim, Mila ne želi u Dom.

"Njezini", koji i dalje blijede u notesu, pošto su od Mile prije više godina primili ušteđevinu, pitaju, tko će podmiriti troškove njezina ukopa...

jer oni to ne će moći...

Bogatstvo siromašnih nam poručuje: " Imajmo ljubavi za sve Mile koje nam Bog u ovoj Godini stavi na put,

 a Petru, Pavlu, i svim drugima,

ne zaboravite -

vaša je ljubav, jedini lijek, koji liječnik može propisati bolesnom i osamljenom roditelju, baki, djedu... teti,  bez straha od nuzpojava, jer

LJUBAV JE OD BOGA I ONA SVE POBJEĐUJE!"

2.siječnja 2006.