POVRATNICI

Vinko i Anka vratili su se iz Kalifornije prije osam godina.
On splitski klasičar, zvani "lipi Vinko" - po prirodi zanesenjak. 

Nije priznavao ni jednu vlast, a na svaku bi vika i beštima.
Vinko je nakon Klasične gimnazije, upisao studij Književnosti i jezike. Kažu da je lijepo pisao.
Jedne večeri u društvu mladih medicinara kladio se, da će upisati i završiti studij medicine. I tako je bilo, ali Vinko je medicinu završio tek nakon 20 godina studiranja. I potom je otišao za ocem, koji je živio i radio, u Kaliforniji.

Medjutim, Vinku u Kaliforniji nisu nostrificirali diplomu Medicinskog fakulteta i tako je došao do starih dana, bez ijednog dana likarskoga staža.
Budući, da je morao od nečega živjeti, posebno nakon očeve smrti, Vinko se zaposlio na ribarici, gdje je radio težak i naporan posao. Na oceanu.Trajalo je to, dok se nije razbolio, i sklonio u samački hotel, pošto je već bio prodao očevu kuću.
"Lipi Vinko" je i u Kaliforniji osvajao ženska srca, jedan je brak napustio i više se nije ženio.

U isto vrijeme, također u Kaliforniji, punih trideset godina trudila se i radila teške poslove jedna Anka  Korčulanka. U Kaliforniju je i ona došla, za ocem. Udovica, muž Meksikanac poginuo je na radu i u "dotu" joj ostavio samo dugove. Uz pomoć dragih ljudi, vrijedna Anka je uspjela, uz puno rada riješiti sve probleme. Ono malo slobodnog vremena provodila bi u društvu Hrvata, gdje je uživala u pjevanju starih pjesama, recitiranju poznatih stihova i sjećanju na valu i vinograde rodne Bratinje luke. I danas, kad čujete Anku, ostanete zarobljeni ljepotom njenog sjećanja i ljubavi, prema rodnoj grudi…

Jednoga dana, u takvom druženju, Anka čuje, kako u samačkom hotelu živi neki Hrvat iz Splita, i sa prijateljicama odluči, posjetiti i upoznati bolesnog Splićanina.

Tako se dogodio prvi susret Anke i Vinka, uskoro sklopilo i prijateljstvo, a nakon što se Vinko očitovao i iskazao simpatije prema Anki, napustio je hotel i priklonio su Ankinoj brizi i ljubavi.
Odmah su se odlučili vratiti u Hrvatsku, i to baš u Split, gdje je Vinko imao stan od oca, ali stan, kojega je trebalo iz temelja urediti. Vinko se prvi vratio u Split, smjestio se, privremeno, u apartman Doma i istodobno započeo uređenje stana. U tijeku je bio Domovinski rat i Anka je jedva dočekala, da sve bude gotovo, da se i ona može, poslije puno godina, vratiti u Hrvatsku.

"Pomogli smo našoj Hrvatskoj, puno smo pomogli, zato smo i dobili ovu Zahvalnicu koju nam je potpisao naš predsjednik Tuđman", pokazuje Anka.

Sad su ka' dva tiča, doma, u Hrvatskoj.

Ali, Vinko je puno bolestan, nepomičan, u postelji, malo govori, gubi se...

Jedino, kad njegova Anka zapiva koju starinsku, Vinko u čudu pogleda, nasmije se, i lijepim baritonom prati svoju Anku.

Tako teško bolestan, Vinko prima svakodnevnu zdravstvenu njegu, a  Anka sve oko njega drži čisto, ka' u crkvici.

I to Anki nije teško, nego je tužna, jer nema više s kim razgovarati, nema je tko slušati, nema više s kim zapjevati, pa nam kaže "…Gospe moja, ma šta bižite, di ćete, stanite, pa i meni triba čovik, da sidnemo, pripovidamo malo..."

Lijepi stan, u tihom dijelu grada, na prozoru kamenčići i žalo - komad ukradene Bratinje vale iz Korčule, dvije, tri grlice, koje svaki dan navraćaju dva puta, da ih Anka nahrani i razgovara s njima… Na štednjaku lonac sa biranim travama iz čiste prirode, koje su donijeli prijatelji iz Korčule. U hladnjaku vrećica sa dračama-kostima od ribe, glavama i repima – to za mace koje čekaju u dvoru.
"Nikoga nema, svi naprave posal oko moga Vinka i onda moraju dalje, a ja bi da netko ostane samnom, da i ja kažen koju..."

Anka često nazove telefonom i pjeva, sjeti se neke pjesme, želi da čujemo riječi, da nam kaže, kad se ta pjesma pjevala, kojom prigodom i kako… Anka želi, da i druga strana pjeva s njom, da osjeti, da je u društvu.

Tako se nedavno vraćamo iz Zagore, kad s. Emi zazvoni mobitel i malo zatim čujemo, kako tiho pjeva, neku pjesmu. Nismo znali, s kim je na vezi, a bilo je tako lijepo slušati njihov razgovor i pjesmu, punu blagosti. Potrajao je taj mobitelski poziv, vrlo dugo. Na kraju se Anka umorila i dogovreno je, da može zvati uvijek, kad zaželi, da na mobitelu može plakati, kad joj je teško, ali i smijati se, zapjevati, uvijek i u svako doba...

Ma, ima par dana da je Anka vrlo uznemirena, pa sam se i ja javila i baš sam pogodila, kaže mi, i u pravi čas.

"…joj moja gospojo, kako san van tužna i prižalosna. Slovenija je primljena u Europu, a mi? A šta smo mi? Oprostite mi na gruboj besidi, ali ne mogu otrpit! Ne znan van ja puno o politici, ja san van seljačka žena…Ma, mi smo van svi u Bratinjoj luci teško živili i puno radili, a sad oni fašisti dolazidu, krče put i gradidu vikendice, oni Talijani. Najprije su nas opjačkali oni komunisti, pa nan je ona vražja banka iz Slovenije vazela sve pineze, onda su nas napali oni vražji Srbi. Ma šta je ovo, recite. Moja prijatejica iz Šolte, šta je bila isto u Kaliforniji, ostala je bez pinezi u onoj banci i umrila je prid niko vrime. Šta mislite od čega, od tuge! Uništili su nas komunisti i Srbi. I šta će bit od te Europe, oće li nas primit? Jutros nas je doša vidit prijatelj iz Kalifornije koji je pobiga iz Dubrovnika kad je ima 18 godina, on radi ka, za nike donacije, putuje za Knin i Zagreb i ponovno se vraća u Dubrovnik, pa nazad u Kaliforniju. I on mi je reka, da se ne bojin, da će se Europa raspast prije nego mi u nju uđemo. Sad ne znan je li to on mene tješi ili? Šta vi mislite? "

"…pa ne bi bilo ništa strašno da nas i ne prime, nemojte se vi radi toga uznemiravati."

"Ma gospojo moja, je li vi to meni ozbiljno govorite, ako je tako, bit ću jaka i izdurat ću sve, šta mi Bog pošalje!
 

Još van iman ispripovidit jednu novitadu, znate, ovu jesen će arivat žena od mojega Vinka, zove ga na telefon, a on ništa ne razumi, onda ja s njon razgovaran, govori mi da Vinko ima i ćer, a on to bidan i ne zna. Pa neka dođu, makar ću imat s kim pripovidat!"
 

U kvadru na hodniku velika Zahvalnica za neogranićenu pomoć Hrvatskoj - Anki i Vinku poptisuje prvi predsjednik Tuđman. "Kako to nisam vidjela do sada", pitam Anku, a ona odgovara, "Zato, jer san bila bisna na njih kad su izgubili izbore i jer su i oni bili poludili. Nisan ih više volila, pa sam uzela kartu pokrila kvadar i zalipila flasterom, samo da se ne sitin svega. A sad, kad su pobijedili, čini mi se ka da su bolji, bolji od ovih vragova šta su otišli – opet san odlipila kartu, malo oprala caklo i baš je lipo vidit, je li ?"

A Vinko muči i ništa ne razumi. "Bolje, kaže Anka, "bolje, da ne zna, šta se događa u ovoj bidnoj državi. "

Ovoga ljeta navršit će se 65 godina od Vinkove mature. Klasičar! Posjetit će ga kolege. Anki je drago, "a šta će on, kad ništa ne zna, ništa ne razumi, ne će ih, njanci pripoznat.

On se tih dana  ne sjeća.

Ostavljamo ih uspomenama i tišini.

 Anka plače: "...nemojte me zaboravit, ka Boga vas molin, znate, kako se mučim, koliko mi je teško,  neman s kim ni besidu progovorit! Dođite opet.

Vi ste naše bogatstvo!"

5.05.2004.