Brzo će podne. Izlazim iz kuće i stižem do kraja ulice, gdje je došlo do kratkog zastoja. Zima je, ispred mene starica s rukama u đepovima, gleda ispruženu ruku mlade prosjakinje, koju nervozno unosi u lica prolaznika. Starica očito nije namjeravala izvaditi ruke iz đepova, u kojima možda nije imala ni maramicu, za obrisat suze koje je bura tjerala na oči, a koju kunu sitniša, možda i je, ali njezino oko, u ovoj ruci, nije prepoznalo ljutu potrebu.
Nijemo međusobno odmjeravanje prosjakinje i starice trajalo je nekoliko trenutaka, ali dovoljno da prosjakinja izgubi strpljenje. Da se starica nije ispriječila možda bi netko i spustio kunu, dvije - ovako je samo 'smetala'. Pa kad su se, uz staricu, pogledom prema ruci pridružili i drugi, tek pristigli prolaznici, u samo jednoj sekundi, ruka se prosjakinje pretvorila u prijeteći mač, a dotada, tih glas prerastao je u oluju, " Štaaa, šta si stala? Imaaaš? Nemaš? Goni se! ", urlik se pronio ulicom.
Starica je šutjela, jos uvijek sa rukama u đepovima, okrenula se, pogledala oko sebe i osjetila, da je među okupljenim prolaznicima zastićena, a prosjakinja je spuštenih ruku i pogleda nastavila put prema nekoj drugoj ulici.

*****

Idem na Misu. Za pet minuta bit će 7 sati. Kod ulaza u crkvu zaustavi me djevojka, ne starija od petnaest godina i pita: " Teta, imate li koju kunu, kupila bi krafnu, gladna sam. "  

" Imam, dođi, idemo, kupit ću ti krafnu, hoćeš li i sok? " pitam, a ona, kad je čula ono ' idemo ' okrene se i pobjegne.

Umorne oči, raširenih zjenica.

Uznemirena i prestrašena, izbačena, tko zna iz čije noći,

u rano, hladno jutro.
Gladna,
na ulicu.

Pomislila sam, da bi Bogu bilo milije, da sam uspjela zaustaviti djevojku, popričati s njom, nahraniti je i pomoći joj, i da sam danasnju Radosnu riječ živjela neposredno, uz ovu nesretnu i izgubljenu osobu, tražeći, zajendo s njom, pravi put.

*****
Nekoliko godina uzastopce, dolazila je ispred kuće jedna starica, teško hodajući, noseći u ruci praznu gajbu od vina, koju bi položila tik do crkvenih vrata, pokrila sa kartonom i sjela.Tu, uz nju, slijevala se rijeka ljudi, svakog dana, posebno žena, koje odlaze na tržnicu i zaposlenih, koji u vrijeme jutarnje stanke obilaze okolne dućane. U ljetno vrijeme, ne dođe turist u ovaj grad, a da ne prođe kroz ovu ulicu. I svatko ' spusti' po koju kunu.
Starica je bila neobično jaka, imala je put, koja je odavala, da živi bliže prirodi nego gradu. Sa svim prodavačima iz susjedstva svoga  ' radnog mjesta ' pozdravljala se i razgovarala. Poznavali su je i đaci i svaki dan, kad bi prolazili pokraj nje vikali bi, ponavljajući njezine riječi kojima bi molila prolaznike 'daj babi dvi kune.' Ali, kad je tek počela ' raditi ' u našoj ulici, Baba je govorila ' daj babi jednu kunu.' To je mladost znala, pa bi vikali: " Baba, poskupila si, Baba poskupila si sto posto. " A Baba se ne bi ljutila, otpratila bi ih s osmjehom, pa su i oni, iako školarci znali ostaviti Babi kunu. Prolaznicima je to bilo simpatično i rijetko bi tko prošao, da Babi nije ostavio kunu, dvije. Kad bi sunce bilo u zenitu, Baba bi se premjestila u hlad, u podne bi otišla, a popodne bi se opet vratila.
I tako bi možda bilo još i danas, da jedno jutro nije pred nju stala jedna žena s policijom i glasno pred svim okupljenim prolaznicima kazala, da je Baba dobro stojeća, da živi blizu grada i svako jutro stiže autobusom ' na rad ', da Baba ima dvije kuće, zemlju, da Babi ništa ne fali, ' može Baba još i vama pomoći ', kazala je, a onda se okrenula Babi i rekla: " 'ajde Baba, diž' se polako, ta ti kašeta više ne će trebat, svršilo je! " Baba je, bez riječi, krenula za ženom, ne znamo, tko je ona  Babi, kći, nevjesta, ali otada se Baba nikada više nije vratila u našu ulicu i nije se čuo, onaj njezin povik, na kojega smo bili navikli: 'daj Babi dvi kune.'

*****
Jedan, do dva puta u tjednu, ulice u gradskoj jezgri poplave s mladim, većim dijelom malodobnim djevojkama, koje na rukama nose sitno dijete i prose. Čine to tiho i neprimjetno, da ih tko ne otkrije i prijavi. Ako ih netko od prolaznika ukori, ne odgovaraju, povuku se, nestanu iza prvog ugla, uvijek spremne na bijeg pred opasnošću od policije. Zima je, nisu zapuštene, dobro su odjevene, a ni djeca u naručju nisu u dronjcima. Kao, da su sve izašle iz iste kuće, raspoređene tako, da prekriju sve kucavice stare jezgre. Službe grada zadužene za skrb o djeci i mladima samo znaju da ih nekoliko puta u tjednu ' neki ' iskrcaju pred ulazak u grad i puste na ' posao ', ali nitko nije otišao dalje od tog saznanja, ni pitao, pratio, kad ih i tko ponovno preuzima i odvozi, i gdje? Ne zna se tko to organizira, tko stoji iza ovog ' posla ' i dok se novinski stupci pune riječima o nasilju u obitelji, nitko ne pita čija je ova mladost, jesu li ovo prave, biološke majke ove djece, ili su im ona ' dodijeljena ' samo za ' ovaj posao ', nekoliko dana u tjednu. Je li ovo nasilje, pitam. Kako to, da ovo nikoga ne zanima, da o ovome nitko ništa ne piše, ne ispituje, kako to, da oni nisu ničija briga?
Od koga ove malodobne ' majke ' bježe i komu služe?

*****
Neki mladi ljudi, uredne vanjštine, redovito stoje ispred ulaza u samoposlugu i prose ' samo dvije kune ', neki pak dolete u furiji, unesu se u lice i traže hitno novac, nekima treba samo za ' autobus ', neki stoje ispred pošte i dok čekaju prolaznike koji će im spustiti u ruku jednu kunu istodobno preuzimaju drogu od ' prijatelja ' tu pred nama, koji smo slučajni prolaznici.
I ' naučili ' su nas, da ne smijemo komentirati njihovo ponašanje, ni izgled, da im se ne smijemo suprotstaviti, a ako im nemamo što dati, onda to moramo kazati, sa puno takta i obzirno, da ne izazovemo njihov bijes, jer može biti problema!

A oni, stari prosjaci, invalidi u kolicama bez nogu i na štakama, sa protezom, slijepi i tihi, na koje smo bili navikli, oni kao da uzmiču pred navalom nekih novih, nasilnih i grubih, koji su izmijenili staru sliku prosjaka u nama.

*****
Nakon rata 1945. godine imala sam pet godina. U našu kuću i susjedstvo, dolazila je siromašica Anđela koja je živjela u ruševinama, a i drugi prosjaci. Mama bi zamotala paket hrane i nešto dinara i poslala bi me da to odnesem Anđeli, koja me je čekala dolje, pred vratima. Anđela bi me poljubila i meni je to bilo puno drago. Čekala sam kad će opet doći i činilo mi se, da mama radi nešto, puno dobro za Anđelu. Siromasi su tada pred vratima kuća čekali za  komad kruha i ako je bilo još nečega. I bili su zahvalni. Nije bilo ni psovke ni proklinjanja, je bilo blagoslova!
U prvom razredu osnovne škole bilo je djece koje nisu imale ni čarapice, pa bi zimi dolazila smrznuta, u starim, poderanim cipelama, ali roditelji nisu prosili. Prošli smo rat. Kod kuće su se često pripremali paketi s robom i hranom i slali siromašnima. A ja sam bila teklić koji bi u dane blagdana raznosio meso, koje bi dobri dida Duje kupio za slijepog Borisa i Anđeliku, za udovicu Anku i njezine dvije kćerkice i tolike druge...
Oni su u meni do danas sačuvali sliku prosjaka koji ne prijeti, koji vjerojatno nije kriv za situaciju u kojoj se našao, ali koji ne krade, ne tuče, nije nasilan, pred kojim se ne ću bojati otvoriti novčanik i pomoći, kupiti mu krafnu, nahraniti ga... odnijeti mu robu.
Globalizirani prosjak okružen svugdje grubošću i bezobzirnošću velikih i moćnih, pa i u ovoj maloj Hrvatskoj, promijenio se i postao nametljiv, surov, prost.
I nas je strah!

*****
Zato, u ovo Korizmeno vrijeme, zastajem u Pustinji i zajedno sa svima vama, dragi moji prosjaci i oni koji će to tek postati, želim izmoliti V. postaju Križnog puta našeg dobrog o. Bonaventura Dude:

" Blago čovjeku kojemu se u času muke i patnje nađe čovjek prijatelj, čovjek pomoćnik, čovjek supatnik.
Stoga, u ovom svijetu otuđenom, postaja o Šimunu Cirencu postaje glavna pouka i glavna poruka Kristova križnog puta.
Imam li oko da zamijetim? Imam li srce da osjetim da je kraj mene čovjek, moj bližnji, često moj najbliži, koji treba moga srca, moje pomoći ili bar moje sućuti?
U ovom svijetu otuđenom, ljudi se sve više zatvaraju u se. Nitko nema vremena za drugoga. Svakome je dosta njegove nevolje.
' Pakao, to su drugi! ', rekao je netko bogohulno u našem stoljeću. A Isus: ' Što god učinili dobra jedni drugima, meni ste učinili! '
Isuse, ti nas poučavaš u Evanđelju:
Krist, to je svaki čovjek potreban moje ljubavi, moje pažnje, moje pomoći, moje dobrote.
Za koju god se profesiju spremam, koji god posao radim, osim plaće da uzdržim svoj život i život svojih, svuda je moguće da budem čovjek za drugoga, čovjek srca, dobre riječi, dobra pogleda, dobroga čina.
Isuse! Oslobodi me od moje uskogrudnosti. Izvuci me iz moje začahurenosti. Iščupaj iz mene tako duboko uvriježeni moj egoizam. Pomozi mi da umijem biti drugima Šimun Cirenac, kao ti, koji si na svojim ramenima ponio grijehe svega svijeta, ponesi i mene da umijem nositi druge."

Copyright @2003 - 2005  Hrvati AMAC