Hrvati AMAC | AMAC forum | Glas Koncila | Radio Marija | Darko Belovic | Damir Kalafatic | Tomislav Kralj | A. Karlovic | VWB | HOUS | Ante Kunek

 Margita | Marta | Bez resetaka  | Prosjaci | Toma i Ante | Vrijeme kusnje | Sjor Pjero | Hrvatska garda | Povratnici | Pred Tobom | Zora | Bogatstvo siromašnih   
 

     Vrsnjakinje

 

Mira Donadini  - Bogatstvo siromašnih

 

ŠJOR PJERO I NJEGOVA JUBE

Šteta što više ne susrećemo, malo godinama pognutog, ali uvijek vedrog i na šalu spremnoga, rado viđenoga, šjor Pjera.

Iako u godinama, ritam njegovoga življenja bio je zadivljujuće brz, dan ispunjen obvezama, uvik u movimentu. Volio je i stare i mlade, svojim dosjetkama i pričama uveseljavao je sve oko sebe, a u vlastitome življenju je imao teskoća, koje je znao vješto sakrivati, duboko unutra.



Šjor Pjero je bio trajno inamoran u svoju prvu jubav, Katinu, koja je umrla od teške bolesti. Kako nije moga bit sam, vazeja je Jubu, oženija se, i u njoj nastavija tražit i zvat, gugutat svojoj Katini. Ma, Katina se nije odazivala. Partila je zauvik!
Kod Jube mu je, puno brzo, počelo sve smetat, "krivo si to napravila, ko ti je reka tako, Gospe moja ništa ne znaš… šta san ovo učinija, judi moji, di je meni to tribalo….Isuse moj, za koga si kvasinu pija!", vika bi šjor Pjero i maha rukama, vata se za glavu.

Jube ionako spora, nenavikla na veliki posal, ubrzo se razbolila, kolpalo je i na šjor Pjerovu škinu, pa je još veći piz. Njihovi odnosi su postajali svaki dan lošiji i grublji, ali izlaza nije bilo. Jube je mučala i držala kuco.

Šjor Pjero je zna, da i ovi križ mora nosit do kraja, a kad je tribalo pomoć i stavit karte na stol (jer di će se sad rastavjat) počeli smo odit češće na šedute, izmirit tlak, poslušat i Pjera i Jubu, svitovat i podilit piz starosti i bolešćine.
 

I uz ovu kalvariju o'života, nije ferma smij, koji se miša, sa bisom i beštimjama na Jubu. Bidna Jube, kad bi je pitali je li dobar šjor Pjero, polako, jedva da se razumi, žalila bi se: "..pjuca me, pjuca i govori mi grube riči, pitajte ga ,zašto je taki prema meni, šta san ovo doživila?!"
A ondac bi šjor Pjero odrebatija, " 'nti toga, kako te nije sram, ko bi ovo i ovako činija za te, jesi li čista, uredna, napapana, vištice jedna, vidi je…" Onda bi se nasmija i reka, " ovo se smijen sebi" i udrija bi se, dlanom po čelu, "…je san bija išempjan, kad san je vazeja, Gospe moja! Koja je ovo pokora."
Ma isto se živilo, čakulalo, karalo, mučalo, opet smijalo, robu natapalo, pralo, stavjalo na tiramolu, sve u velikoj i prostranoj kužini. I sve je to činija naš šjor Pjero od 85 godišća i nije da, da mu se pomogne, jer to on zna najboje u ovomen prostoru. Tu su se i noge točale u kajinu, kosa šišala, šjor Pjero bi kaza kako Jubu ošišat, onako na bubi…a ondac bi i on stavija tavaju oko vrata, namistija makinjetu, od pokojnega oca, na broj dva,  i da je Emi da ga ošiša.
Tako jedno popodne makinjeta pukne i glava šjor Pjera ostane do polovice ošišana na 2. "Kako ćemo sad nastavit", pita Ema. "Da kako, stavite na tri oli na jedan, briga me". I tako nan je šjor Pjero za ovaj put osta smišno ošišan, po glave kraće, po glave duže sidine, a onda je Ema nastavila sa nožicaman, štrigucat i skraćivat, da izravna…da bude opet smišan, naš šjor Pjero.

Bija je trećoredac, molija Boga, družija se sa popiman…
Ima je veliki krug poznanika, jer šjor Pjero je prije ima svoju butigu o komeštibili, svi su ga znali i sa guštom bi se fermavali s njim. Uvik je bilo nešto za čut, nešto smišnega, jer takvi je bija i šjor Pjero. Ka, da nikad nije ni izaša iz svoje butige. Ka da je cili izlog robe od fažola, slanutka, do manistre na staklenin stalcima prenija sad u svoju velu kužinu. Bila je tu obavezno i Divka i Kneip, pusti starovinski važi, veliki i mali, kvadratasti i rotondasti, svega blaga Božjega! I još uvik je pratija cine, koliko šta košta, di je jeftinije. I onda bi iša okolo poznatima, javit te noticije.

Jedne večeri, za vrime Mise doša je pinku kasnije, sta iza nas, došulja se i šapnija: "Hvaljen Isus, sve san obaša i bija san u Bonačića, tamo van je najjeftiniji fažol, tako da znate."
Šjor Pjero je ima puno lipi rukopis. Ka' uvik je pisa poruke, pisma, javja se svima. Brinija i o bolesnima i betežnima, pomaga i sve je prispija, a Jube bi nan uvik govorila kad ga ne bi našli kući "a ja ne znan di je, jutros mi je da kavu i izaša…"
A Jubu bi, da šta ne falije, doveja polako do stola, poseja na klupu i na kartu joj napisa: "…pročitati Bibliju od 28. stranice dalje, koliko možeš, pa ćemo onda molit Boga, kad se vratin…" A kad bi se pokarali, onda bi svak molija krunicu za se!
Dijagonalno priko cile kužine nategnija je špag, priko njega žicu o telefona i telefon stavija na stol kraj Jube, a ona bidna nije mogla ni slušalicu dignit…a kad bi se vratija, Pjero bi je još pita, "onda Jube, je li ko zva?"
Na kraj o' stola nalipija je kartu i napisa: " Jube ne miči se, ne moš' daje, jer ćes past! To je kantun o'stola. Ovo san ti napisa da ne zaudobiš… ko će te dignit ako padneš, oštja!» I Jube je svaku slušala.
U stanu je inače bilo čisto, nije se čuja vonj o'starega svita. Dobro je to čuva, stari šjor Pjero.
Ma kad je Jubu drugi put kolpalo, završila je u bolnicu, oko misec i više dana, a nakon toga je slijedilo liječenje u Toplicama.
E, a sad se u našen šjor Pjeru nešto prilomilo, zaokupija ga je ka niki straj, svaki dan je dolazija, puno smo razgovarali i vidila san, da ga je straj primit Jubu nazad u kuću….i u tomu je bija tako odlučan, da mi je na kraju doša reć, da je ne će primit niti sa policijon, ni ikakvom silom, da će ić iz stana, da će poć u otel, da će se ubit. Ma, sve smo mu obećali, svaku pomoć, ali ne, zadnji put mi je donija sličicu Gospe o zdravja kojoj se moli, da ga digne, jer ovo višje ne more izdurat.

Svje je pospremija, a fotografije iz sretnih dana sa Katinom je spakira i posla vjenčanim kumovima, "šta ćedu to itat poslin mene, neka ih oni čuvaju", grob je uredija, izdrica križ kod svoje Katine i nakon što nan se nije javio na telefon, sutradan je šjor Pjero nađen u zadnjem snu, u veloj kužini.
 

Ka, u izlogu o'butige.
 

Na klupici nije bilo ni Katine, ni Jube.
 

Biblija otvorena, telefon ne zvoni, puste adrese, samo govoridu, koliko judi je poznava, s kim se fermava i pred kin je tako duboko krija pize o'života, a iz važa uvik prosipa samo uncutarije i vice...
 

Pogodija je, nije izdura!

Jube je poslin bolnice išla u Toplice, pa u Dom, di je još živila tri, četri miseca, a ondac je i ona umrila i ne znajuć, da je Pjero ka pravi kavalir partija prije, pripravit joj misto.

Svaki put, kad projdemo mimo njegove kuće, dobro se ošervamo, ne bi li ga vidili, kako maše, da nan ima nešto smišno za pripovidit.

Aj'ča, nema ništa o'tega.

Falidu nan i gotovo!

16.svibnja 2004.

  

 

                   

Bogatstvo siromasnih 


....dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima

često jedini ključ u bravi njihovih vrata - po kojemu računaju vrijeme, doba dana
.

***

Uljanica svijetli Radosnu riječ

Ljubav je Tvoja vječno nadahnuće,

Tvoj križ,

najljepši ukras,

znak je:

s Tobom mogu sve.

Kad me zaboli, držim Te na dlanu, pokrijem  rukom,

priljubim na bol.

Stojimo

u tišini.

Sve se događa iznutra.

Kad Ti predam bol, polažem Te, opet, do uzglavlja.

Blizu.

Tu si!

(Mira Donadini)

14.listopada 2005.

***

Zar se ne prodaje pet vrabaca za dva novčića? Ipak, ni jednoga od njih ne zaboravlja Bog.

(Lk12, 1-7)



Isus je živio jednostavno, toliko jednostavno i obično da ga nisu razumjeli. Govorio je jezikom ljudi svoga zavičaja, služio se slikama iz svakodnevnog života, i opet je šokirao ljude koji su očekivali neke izvanredne stvari.
 

Bio je preobičan Isus za umišljene, pravedne, dvolične. Volio je baš jednostavnošću dovesti čovjeka do vlastitog srca: života. No, drukčija je to logika od naše.
 

Treba se roditi od Duha, nanovo, odozgor da bismo shvatili Isusa i njegov nauk. Možda je čudno, ali je zaista istinito da Isusov nauk postaje za nas jasan u onom trenutku kad ga počnemo živjeti. Tada sami sebi ili drugima priznamo: Isus je imao pravo.

Sestra Ljiljana Radošević

HKR, Meditacija

14.listopada 2005.