SVIJETAO TRAG

Ne može čovjek razumjeti, ni objasniti sve što mu se događa, često ni utjecati na tijek događaja, spriječiti ih, odložit ili izbjeći ih... i tako se stvara prostor za očaj i bespomoćnost.

Ako smo bez Boga, psujemo GA i tražimo, da nas izbavi...

Ako smo s Bogom, usrdno Ga molimo, da ukloni tu čašu žuči od nas, zaboravljajući, da On to nije učinio ni svojem Sinu, nego ga je prepustio Golgoti...

Njegovoj majci, Blaženoj Djevici Mariji mač boli je probio srce, kad su joj s Križa u ruke polagali Raspetoga Sina.

Mi vjerujemo, da je On tim činom otkupio svijet.

Svih nas,

da Njegovoj patnji i križu, s istom namjenom, i mi trebamo predati svoje boli i suobličiti ih križu, zajedno ga nositi. I da to nikad ne prestaje.

Ono, što teže razumijemo jest prihvaćati križ s radošću, kao milost. Biti izabran "križonoša" .

Teško je, dok nevolja traje i raste tražiti uzroke, postavljati pitanja...

Ali kad sve završi i utihne, kad prihvatimo gubitak, u vremenskom odmaku možemo naići na svijetle tragove Njegove prisutnosti, gdje je i kad nudio drukčija rješenja i mjere od naših ljudskih, koja možda nisu bila privlačna, čijoj vrijednosti smo pretpostavili svoje - sebe, i procijenili da nije vrijedno mijenjati ni djelić našeg ponašanja na životnoj stazi.

Bila je to pogrješna procjena, zloporaba darovane slobode - ne Njegova, nego moja volja!

Veličanstveno je, dar je, takve  svijetle tragove zapaziti na vrijeme.

I mijenjati stari život.

 Naći ćeš Ga, zaroniš li u vrijeme, kad si vapio spas i nisi razumio, zašto tvoja molitva nije bila uslišana.

Svijetao trag je i sad tu.

Od Njega crpiš snagu i možeš sve, što dosad nisi mogao,

jer si se promijenio.

Možeš dalje!

Slijedi Ga!

II.

U patnji jedne obitelji, nesreća je slijedila nesreću. Bog zna, kad je bila sreća? Možda dani kad su se rodili Ivica i Marica. Otac je bio na ratištu, majka radila, baka uz djecu. Nije bilo puno vremena za nježnosti, za rast. Ivica nije napunio ni petu, kad je otac digao ruku na sebe. Baka je postala glava kuće, pratila ih i dočekivala, voljela i mazila.

Majka je radila.

U prostoru naslikani anđeli, jedan Krist, jedno Božićno drvce. Sve čeka da se rodi dobro, bolje, malo radosti, topline...

Marica stasala u djevojku, radišna, kao dijete, koje je morala na brzinu odrasti i misliti, koja nije imala kad naučiti smijati se, izlaziti s vršnjacima.

Ivica odrastao, dobar učenik, poslušan.

A onda za samo nekoliko mjeseci oboli majka, teško. Neizlječivo.

Baka je osjetila da se nešto grubo događa, čula i razumjela. Povukla se i zašutjela. Pa zalegla.

Djeca se prestrašila pred prijetnjom, da će uskoro ostati potpuno sama.

Naše se Bogatstvo siromašnih našlo opet na mjestu:  odnjeguje baku, donese hrane, pripremi, sjedne s njima, popriča. Već ih je upoznala, pa radi i ono, što ne traže, a zna da ih raduje. Baka je tražila krunicu, a Ivica kaže, da će trebati željezna zrna, jer baka to toliko stišće... a on i ne sluti, da u te Zdravo Marije, baka utiskuje svu svoju dušu za bolesnu kćerku, svih njih, svoje strahove i strepnje.

Vrijeme se u kući zaustavilo, kao da sati ništa ne kazuju. Ivica kaže, da mu se nekidan pričinilo, kao da je mama poludjela...

Do njih bijela sijamska mačka načulila uši. Kad svi otiđu, ona skoči na postelju i žmirka uz baku. I ona će dočekati  svoju kutijicu obroka - bit će poslužena.

Nitko ne misli, da u ovoj maloj skupini vrijeme broji posljednje dane toplog zajedništva i da se svi nalaze pred velikim i tužnim rastankom.

Zauvijek!

Majka se iz bolnice otpušta u dom, baka, takodjer čeka poziv za dom. Nakon smrti majke, djeca odlaze u Zagreb, gdje će Marica nastaviti studij, Ivica školovanje. Baka, ako preživi, čekat će na njihov dolazak, kad budu mogli... shvatit će što se dogodilo, a onda će pomalo kopniti u tuzi, do kraja.

Sklonište za zaštitu životinja zamijenit će bakinu nježnost prema mački. I više ne će biti njena jedinica.

I dogodilo se, Ivica i Marica ostali su najprije bez oca, jučer bez majke, sutra se opraštaju od bake.

Baka je nešto osjetila i zamolila naše Bogatstvo, da ostavi na vješalici svoju kecelju, jer ako je odnose, znači da više ne će doći. ' Bit će post ', kazala je, misleći pritom, da je više ne će imati tko nahraniti.

 Zato je Bogatstvo ostavila svoju kecelju na vješalici.

I otišla.

Kakav znak povjerenja!

Tražimo zajedno Njegov svijetao trag, na putu Ivice i Marice, pred izazovima novog i nepoznatog svijeta, u koji su brat i sestra krenuli

sami.

23.siječnja 2006.