VRŠNJAKINJE

Dvije vršnjakinje, potpuno različitog životnog usmjerenja, jedna u gradu, druga na periferiji grada.
A obadvije na kraju puta! Po 83 jeseni proživljene.

Perina, nekad nadaleko poznata upraviteljica Doma, učesnica NOB-a, moćna, glasna, neustrašiva, kao što su svi oni bili, u svoje vrijeme, ali ipak dobre duše i velikoga srca.
Sjećam se sastanka, na kojem je udarila šakom po stolu i viknula: "Najprije će u Dom naš svit, a onda oni izvanka, pa nek'mi kažu da sam lokal - patriota. Mogu oni govorit šta oće, al'će bit, kako ja kažem!"

I bilo je tako.
Toliki su kod nje dolazili tražiti pomoć i uvijek je pomogla. Slušala sam telefonski razgovor koji je vodila. s jednim "drugom" iz SKH u Zagrebu, kad je tražila da trenutačno puste iz zatvora jednog našeg čovjeka. Način, na koji je to tražila i kako je pričala o obitelji uhićenika bio je tako jednostavan i tako ljudski topao! Čovjek je, uistinu, još isti dan bio na slobodi.

Takva je bila naša Perina!
Govorili bi, Perina ima partizansku školu, a ona to nije tajila, još bi dodala " pa šta mi fali, zato sam zaposlila stručnjake oko sebe! "
Znala sam pokazati neslaganje s njenim "rječnikom", a ona bi se nasmijala i rekla: " Znaš, moju mater su ašištile švore na samrti i molile Boga, a bit će tako i meni, ako Bog da! Ne slušaj svaku."
Mnogi su koristili njezin položaj, neki su zaposlili sebe i članove obitelji, a da se nisu nikada umorili.
Prošlo je od toga puno godina.

Prije nekoliko dana je Perina završila u bolnicu, nije dobro, a jučer je smještena u neki dom na periferiji.
Stislo me oko srca. Znala je grubo reći, ali bi to brzo i na duhovit način ispravila, i pomagala je svakome.

Nije bila zločesta!

Ipak, zašto Perina nije u jednom od Domova u našem gradu, je li to bila njezina odluka, ili joj nismo na primjeren način ponudili, da zadnje dane provede uz poznata lica koja još rade u "njezinom Domu." Zar nije bilo ni jednog mjesta za našega  

"lokal - patriotu? " Žao mi je.

 Možda griješim ? Ne znam.

Svejdno, Perina nam je oprostila!

Tamo se više nitko ne ljuti.

***********
 

U utorak, nakon predstavljanja Borovčakove knjige, zaustavili smo se u malim skupinama ispred crkve, pričajući o dojmovima. Tu, pokraj nas prošle su dvije časne sestre, vodeći malu pogrbljenu staricu Anu, inače poslužiteljicu u jednoj crkvi.
Što se dogodilo, pitale smo se, i saznali, kako je te večeri Ane, čuvši, da će na predstavljanju knjige biti i glavni urednik Radio Marije iz Zagreba, uzbuđena, izašla iz svojega stana, ne odjenuvši se, u jednom starom, šarenom kombinezonu, samo s rupcem na glavi, ušla u autobus, izašla na posljednjoj stanici, došla ispred Crkve i čekala glavnog urednika. Tu su naišle časne, koje poznaju Anu i polagano je otpratile, ponovno u autobus i kući.
Kolika želja i koliko snage u tako sićušnom, pogrbljenom i bolesnom tijelu Ane, koja se "preko noći" promijenila i odlutala! Potpuno onemoćala, "izgubila se".

Do pred nekoliko dana, Ane je svako jutro, već oko pet sati otključavala vrata Crkve, uređivala prostor, mijenjala vodu cvijeću, skidala ocijeđeni vosak sa svijeća, razgovarala sa svecima i spremala se za prvu molitvu, prije svete mise, sad odjednom, bez najave, iznenada, ostavila prazno mjesto u prvoj klupi pred oltarom.
A kad se to pročulo, čulo se i za njezin vjerojatno zadnji odlazak Gospi, Kraljici Mira, u Međugorje.

Ane je, do prije godine dana organizirala putovanja i hodočašća u Hrvatskoj i po cijelom svijetu, bila voditeljica, više puta u Lourdu, Svetoj Zemlji, Fatimi, Padovi…ali i pred kratko vrijeme, dogodilo se potpuno neobično hodočašće.

Ane je, kao mnogo puta do sada, organizirala putovanje autobusom u Međugorje. Ali, ovaj put, u autobusu je uz Anu bilo samo četiri putnice. Čudno, kako se vozač nije zanimao za razlog ovako neobičnog hodačašća. Doznajemo, da je Ane platila troškove kao da je autobus pun hodočasnika i krenula je pozdravit se sa Kraljicom Mira, sada, u pratnji malenog jata i vjerojatno, posljednji put.
Ane ima mirovinu skromnu mirovinu, koju je zaradila služeći.
Kao voditelj za sva hodočašća imala je besplatnu kartu, što joj je omogućilo da obiđe tako veliki broj svetišta i po više puta.
Ane ima jedino kumče koje je zove kod sebe, ali ona ne želi nigdje, iz svojega stana. Pričaju sestre, da je u stanu cijela "knjižara" molitvenika, svetaca, knjiga, časopisa, fotokopiranih molitava, koje je Ane dijelila Moliteljicama Krvi Kristove, kojima je i sama pripadala…
Nakon što je kumica donijela ručak Ani i otišla, ova se počela spremati, kao da mora izaći. - Pa gdje ćete Ane? -, pita sestra.  

- Slušaj draga, samo jedan čas, moram odnit ovo malo spize, jednoj siroti, koja ništa nema. Pusti me, Bog ti da zdravje -, molila je Ane.
- Kazat ćete gdje stanuje, ja ću je posjetiti i pomoći. Kazat ću joj, da ste bolesni, da vam je teško i da više ne možete izlaziti… - rekla je sestra.
 

Ane više nije sama, o njoj skrbe kumica i sestre.
Iako težak srčani bolesnik, iskrivljene kralježnice, lijekovi koji su Ani trebali olakšati disanje i umanjiti bol, iz davne su 1993. godine. Ali Ane ne mari za to.

Njezin lijek je neogranićenog trajanja, On je vječan! Daje se bez recepta!
Ane se veseli susretu sa svojim Bogom, kojemu je sva predana i vjeruje, da će je prepoznati! I mi u to vjerujemo!
Kad o tome priča očice joj se stakle od sreće.

 Gledajući naše vršnjakinje na kraju puta, Perinu i Anu, kao Vlast i Sluškinju, koje se nikada nisu srele ni družile, ipak mi je žao, da i Perina nije imala tako spokojan i predan kraj, no milost Gospodnja nema granica i sigurno će dotaknuti  njena dobra djela i pokazati joj svoje Milosrđe!

To će izmoliti, njena vršnjakinja Ane